U članku objavljenom u časopisu Cognitive and Behavioral Practice, Kaufman i suradnici (2021) raspravljaju o integraciji dijalektičke bihevioralne terapije (DBT) i motivirajućeg intervjuiranja (MI), a ovdje sažimamo njihove glavne ideje.
Oba su pristupa razvijena za visoko stigmatiziranu populaciju klijenata za koje se ranije smatralo da im se ne može pomoći; osobe sa suicidalnošću i graničnim poremećajem ličnosti, odnosno za osobe s problemom ovisnosti. Oba pristupa su rigorozno ispitivana u nizu eksperimentalnih kliničkih studija, dokazano su učinkovita i rezultiraju financijskim uštedama. Kroz godine su primjenjivana i u tretiranju različitih populacija korisnika i u raznim kontekstima, te su danas visoko disemninirana kroz edukacije za stručnjake.
Iako imaju brojne razlike, uključujući konceptulizaciju problema, trajanje tretmana, način razvijanja i korištenja terapijskog saveza, upotrebu jezika i sl., autori uočavaju i brojna preklapanja, kao i mogućnost nadopunjavanja.
Stav prema promjeni u DBT-u i motivirajućem intervjuiranju
Usmjerenost na pozitivne promjene kod klijenta čini se logičnim ciljem svake psihoterapije. Međutim, i MI i DBT nastali su kroz uočavanje da inzistiranje na promjeni, i u tretiranju ovisnosti i DBT-a, rezultira prekidom terapijske suradnje, te stoga balansiraju promjenu i prihvaćanje: DBT kroz dijalektički stav, a MI kroz normaliziranje ambivalencije i dvostrane refleksije.
MI polazi od pretpostavke da je ambivalencija prema promjeni normalno psihološko stanje, a ne patologija. Promjena se ne događa kroz uvjeravanje ili edukaciju, već kroz evociranje klijentovih vlastitih razloga, vrijednosti i ciljeva. Terapeut u MI-ju ne „proizvodi motivaciju“, nego stvara uvjete u kojima klijentova unutarnja motivacija postaje artikulirana i dostupna. DBT, s druge strane, ne pretpostavlja da je motivacija dovoljna za promjenu. Temeljna DBT pretpostavka je da većina klijenata želi da im bude bolje, ali ne posjeduje vještine potrebne za regulaciju emocija, toleranciju distresa, učinkovitu komunikaciju i stabilno donošenje odluka u stanjima snažnih emocija. Stoga se promjena u DBT-u ne oslanja primarno na uvid i motivaciju, već na sustavno učenje, uvježbavanje i generalizaciju ponašajnih vještina.
Integracija različitih konceptualizacija problema u DBT-u i MI-u
Upravo u toj razlici nastaje klinička kompatibilnost: MI mobilizira spremnost za promjenu, a DBT omogućuje da se promjena zaista provede. Integracija predstavlja teorijski i klinički koherentan model rada koji povezuje dvije različite, ali komplementarne logike promjene: aktivaciju motivacije i operativnu provedbu promjene. Dok MI primarno radi na unutarnjoj spremnosti klijenta za promjenu, DBT osigurava strukturu i vještine potrebne da se ta promjena može održati u svakodnevnom životu. U oba pristupa ponašanje se ne interpretira kao ispravno ili neispravno, već sa stajališta njegove funkcije. Ponašanje se promatra kao pokušaj regulacije patnje, a ne kao moralni neuspjeh pri čemu se istražuju posljedice ponašanja i njihova usklađenost s klijentovim vrijednostima.
Kada se preporuča intergacija DBT-a i MI-a
Potrebna su istraživanja kako bi se odredilo s kojim klijentima i kako ima smisla integrirati ova dva pristupa. Autori predlažu da se MI ne koristi kontinuirano unutar DBT-a, već ciljano, u specifičnim kliničkim točkama procesa, npr. kod ambivalencije prema započinjanju terapije ili strukturi DBT programa, kod neredovitog sudjelovanja i praćenja programa, ruptura u terapijskoj suradnji i s. MI tada omogućuje obnovu suradnje, reaktivaciju autonomije i ponovno povezivanje terapijskog procesa s klijentovim vrijednostima.
Saznaj više
Kaufman, E. A., Douaihy, A., & Goldstein, T. R. (2021). Dialectical behavior therapy and motivational interviewing: Conceptual convergence, compatibility, and strategies for integration. Cognitive and Behavioral Practice, 28(1), 53-65.